Suboticka biskupija

DUHOVNA ŠTIVA

21 2010
»Pazite na sebe i na sve stado…« (Dj 20, 28).

Svećenička godina čini mi se prikladnim povodom da se iznesu temeljne smjernice za svećenički duhovni život. Takve smjernice ponudio je Apostol Pavao u svom oproštajnom govoru efeškim starješinama u Miletu (Dj 20, 17-38). Apostol je svjestan da ga čeka sudbina njegova Učitelja. Odlazi u Jeruzalem »okovan Duhom«; tj., svjestan je opasnosti koja ga čeka, štoviše plaši ga, ali uvjeren je da taj put mora ostvariti. Nakon toga uhvaćen u Jeruzalemu započinje njegov križni put i smrt. Zato je ovaj oproštajni govor prijelomna točka Pavlova života i djelovanja, njegova duhovna »oporuka« (Dillon). Prije odlaska, koristi prigodu okupiti efeške starješine u Miletu, dajući im sržne preporuke i upozorenja.
Naslovna sintagma dolazi kao »vrhunac« (Dillon, str. 493) Pavlova oproštajnog govora, koji je zabilježio njegov vjerni pratitelj i suradnik, Luka.
Apostol ne preporučuje starješinama bdjeti samo nad sobom ili samo nad stadom. Ne daje prostor ideološkoj potki slijedećeg tipa: brinite se o sebi i time ćete se ujedno brinuti i o stadu, ili pak; vodite računa o stadu pa ćete time povesti računa i o sebi.
Prezbiter koji ne moli, koji ne nalazi vrijeme za štivo, za svoj duhovni život, ne može kao opravdanje navesti trajnu zauzetost u pastoralu. U stvari, bdije nad stadom ali ne nad sobom.
Na isti način, ne može opravdati svoju nebrigu o vjernicima, govoreći da posvećuje svoje vrijeme molitvi, štivu, teološkom studiju. Time bi, bdio nad sobom, ali ne i nad stadom.
Ove dvije stvarnosti prizivaju jedna drugu, uzajamno se obogaćuju, nadopunjuju ali jedna drugu ne može zamijeniti. Mi smo skloni upasti u tu zabludu, naći neka druga rješenja, eliminirati Pavlov integralni stav, koji on jasno i s dubokom jednostavnošću podvlači.
Naše izlaganje biti će, stoga, podijeljeno u dva dijela: najprije ćemo reći kako Kristov apostol treba paziti na sebe, a u drugom dijelu, kako valja voditi brigu o stadu.

»Pazite na sebe…«

1. »Pazite«. Pozitivni vidik.
Grčki glagol proséchete – «bdjeti», «paziti»; zapravo znači: «imati na pameti», «posvjestiti si», «voditi računa» o nečemu. Isti glagol Pavao koristi i u poslanici Timoteju; gdje Apostol nudi nekoliko bitnih poticaja mladom biskupu kako će dobro obavljati svoju odgovornu službu:
«Dok ne dođem, posveti se čitanju, poticanju, poučavanju. Ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu zajedno s polaganjem ruku starješinstva. Oko toga nastoj, sav u tom budi da tvoj napredak bude svima očit. Pripazi na samog sebe i na poučavanje! Ustraj u tome! Jer to vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju» (1Tim 4, 13-16).
U smislu ovog vrlo znakovitog i bogatog teksta; paziti na sebe (bdjeti nad sobom) u svom bitnom sadržaju znači: raspiriti milosni Božji dar.
Radi se o «milosnom daru», o daru koji je već u nama ali koji se može ugasiti kao žerava pod pepelom ukoliko se ne raspiruje. Oganj Božje ljubavi raspiruje u nama Duh Sveti kada mu otvaramo prozore svoga srca. Prezbiter može taj dar ili karizmu raspirivati na dva načina:
Ponajprije kada tijekom dana odvajamo posebno vrijeme koje posvećujemo samo Bogu i osobnom susretu s Njime, meditaciji, čitajući polagano i pažljivo Njegovu riječ, želeći je razumjeti u Duhu kojim je napisana, što Duh meni govori, trenuci šutnje.
Drugi pak je način, kada smo umom i srcem prisutni u onome što činimo u našoj liturgijsko-pastoralnoj praksi. Zato Pavao preporučuje Timoteju, «sav u tom budi»: ne tek usnama, nego svjesno, dopuštajući da i tvoja nutrina bude dionik tvoje vanjštine. Tada će sama pastoralna aktivnost postati izvor žive vode na kojoj ćemo se napajati. No, neće postati ukoliko ne održavaš onaj prvi način, ukoliko ne nalaziš vremena za osobni razgovor s Bogom.
Potresna i zanimljiva je ispovijest jednog svećenika koji je napustio svoj poziv, premda je bio smatran vrlo sposobnim i kod mnogih izmamljivao odobravanje za svoj originalni rad, koji je znao dobro teološki opravdati, no ispostavilo se da nije u svemu tome tražio Božju volju već vlastito samopotvrđivanje.
»U meni je postojala prikrivena tjeskoba. Duboko ispod se prikrivao jedan temeljni manjak vjere, koja se sastoji u stavu djeteta o čemu govori Isus, djeteta koji se predaje u Očeve ruke i od njega jedinog očekuje energiju i vodstvo. Manjkao mi je život vjere koji postupno dozrijeva u moralnoj vjernosti iz dana u dan i zahtjeva ustrajni i neprekidni put. Sada mi je posve jasno da, zaređen za svećenika, nikada nisam doista izabrao Boga kao središte svog života i srca. To je pitanje vjere, pitanje ljubavi, jednom riječju: pitanje molitve«. Fraternità, br. 49 (1991.).
Predsjednik njemačke biskupske konferencije, Karl Lehmann, osvrnuvši se na problem pastorala u svojoj zemlji, koji mu liči na «managment», gdje se isključuje osobna odgovornost i važnost svjedočanstva, zaključuje nudeći lijek:
»Lijekova nema puno. Jedina stvar koja – i ovdje – vrijedi, jest rigorozna koncentracija na središnje jezgro kršćanske poruke, usvajanje evanđeoskog kriterija prosudbe i čvrsto slušanje evanđeoskih smjernica. Župnik koji već duže vrijeme ne nalazi vremena za meditaciju nad Svetim pismom, postaje sterilan i u drugim područjima svoje aktivnosti. Biskup kojemu gotovo sve propovijedi pripremaju drugi i sam si za to više ne rezervira vremena, lišava se ono što je najvažnije. U Crkvi će ponovno moći nastati odlučni svjedoci vjere, jedino ukoliko će biti učvršćeni u Božjoj riječi, i to na radikalan način i ustrajno. Isusove riječi upućene Marti i Mariji upravo ovdje imaju trajno značenje«. L'azione ecclesiale, Jaca Book, Milano 1987, str. 26-27.
Završimo ovu točku Pavlovim poticajem Timoteju: «Nastoj oko toga» (1Tim 4, 15); tako ćeš, naime, paziti na sebe.

2. «Služio sam Gospodinu sa svom poniznošću» (20, 19). Negativni vidik.
Dosada smo govorili o pozitivnom vidu budnosti, oko čega moramo nastojati da budno čekamo svoga Gospodara kada dođe. Sada želimo istaći negativan vidik budnosti, ono nad čim treba bdjeti da se ne ukorijeni u nama.
Svećenička služba zbog svoje uzvišenosti i posebnosti nužno uključuje trajnu napast nadimanja nad drugima i oholosti. Već je Origen, vjerojatno iz osobnog iskustva, zapisao da su «arogancija i oholost» česti pratitelji klerika. U svom znamenitom djelu Regula pastoralis, papa Grgur Veliki živo opisuje tu napast:
»Napast oholosti ne jenjava nikad niti kod pastira, jer ga autoritet postavlja nad drugima. Naređivanje je trajna napast. Svi vise o samo jednom migu pastira. Njegove su odredbe spremno izvršene. Za malo dobra što čini, hvale ga šakom i kapom. Nikoga nema tko bi ga upozorio na ono loše što čini. Naprotiv, često ga hvale i za ono što bi mu zapravo trebalo spočitnuti. Polaskan i zaveden, ne razabire više dobro; a još manje poznaje samoga sebe! Izvana je okružen velikim poštovanjem, a iznutra gubi ispravan smisao za objektivnu stvarnost. Ne pazeći na sebe, vjeruje kriteriju mišljenju onih koji ga okružuju, i to određuje mjeru njegova samopoštovanja. Ukoliko bi znao ući u vlastitu nutrinu, uočio bi sigurno da nije takav kakav bi trebao biti. Iz toga slijedi prezir prema vjernicima koje ne prosuđuje jednakima sebi. Budući da je iznad njih po položaju, on misli da je i po zaslugama. Jer kako naređuje više, vjeruje da i razumije više od ostalih. Postavlja sebe na pijedestal i odbija biti jednak drugima. Druge ne gleda kao sebi sličnima«. GRGUR VELIKI, Regola pastoralis, IV, 2, 6.
Zbog toga Bog dopušta poraze i neuspjehe kao pedagoško sredstvo da bi nas postavio u stanje istine o nama samima. »Dan mi je trn u tijelu da se ne uzoholim« (2Kor 12, 7). Na što je točno Pavao mislio tim riječima, ne možemo sa sigurnošću tvrditi; no, općenito značenje je jasno: radi se o nekoj slabosti ili nedostatku koji ga trajno podsjeća na njegovu stvorenost i da posve ovisi o Bogu i njegovoj milosti.
Svećenik mora proći kroz bolno iskustvo samospoznaje. Pred tom istinom ne smije pobjeći u još veći aktivizam, lakomošću za pohvalama i ljudskim odobravanjem; ali niti u malodušnost i lijenost. Naprotiv, mora u samoći iskreno stajati sa vlastitom bijedom pred Božjim pogledom. Štoviše, mora prihvatiti i zavoljeti sebe u istini onakav kakav jest i otvoriti se Bogu koji je veći od našega srca. Samo će tada u pustinji njegova srca natopljeno suzama pokajanja procvasti prekrasan cvijet ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Simbolika pustinje označava lišenost površinskih i vanjskih podrški i usmjerenost na bitno, središnje. Pavao je to iznio u hvalospjevu ljubavi, koji – ne iskrivljujući njegov smisao – možemo ovako proreći:
Kad bih odlično propovijedao a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči; Kad bih imao i najbolju župnu statistiku u biskupiji, najviše zvanja, najviše aktivnih skupina, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! Da sam pokrenuo znamenite kulturno-karitativne aktivnosti, živio skromno, a ljubavi nemam – ništa mi ne bi koristilo. Ukoliko imam ljubavi, tada pak sve ovo poput plodova oplemenjuje ovo drvo života.

»Pazite na sve stado…«

Prije nego li progovorimo o nekim oblicima, ukazati ćemo na smjer i cilj cjelokupne Pavlove pastoralne aktivnosti.
1. Cilj i smjer svekolike pastoralne aktivnosti.
»Upozoravao sam Židove i Grke da se obrate k Bogu i da vjeruju u Gospodina našega Isusa« (20, 21).
U Djelima apostolskim često se pojavljuje identična sintagma, tako šest poglavlja dalje veli: »Najprije onima u Damasku pa onda i u Jeruzalemu, svoj zemlji židovskoj i poganima navješćivah da se pokaju i obrate k Bogu i čine djela dostojna obraćenja« (26, 20).
Radi se o procesu koji sadrži više postupaka: pokajati se, obratiti se Bogu, vjerovati mu i to pokazati djelima.
Obrat je to našega mišljenja i ponašanja, što uključuje napuštanje mentaliteta koji se vodi površinskim i kratkoročnim osobnim interesima, dopuštajući da nas Božja poruka zahvati i preobražava kroz ustrajni svakodnevni hod (»vjerovati«). Drugim riječima, radi se o putu svetosti. Cilj ili smjer pastoralnog djelovanja je dakle pomagati ljudima da u slobodi rastu u ljudskoj i kršćanskoj zrelosti. O toj temi dobro je progovorio kardinal Carlo Maria Martini obraćajući se na jednom skupu novih župnika.
»Uz pravne, obredne, administrativne i pastoralne odgovornosti, meni je stalo – veli kardinal – naglasiti duhovne odgovornosti, koje nisu odijeljene od prethodnih ali imaju jedno vlastito obilježje: župnik preuzima odgovornost pomagati ljudima svoje župe da rastu u vjeri, nadi i ljubavi. Prvi odgovorni, naravno je Duh Sveti, i Crkva u cjelini, ali župnik je neposredan, izravan suradnik, suodgovoran za taj rast. Drugim riječima, - zaključuje - ja župnik odgovoran sam oblikovati vjernike u kršćanskoj svetosti«. Il Padre di tutti, str. 45.
Uostalom, na to je mislio i pokojni papa u svojoj enciklici Ulaskom u novo tisućljeće, kad je zapisao: »Prije svega, bez oklijevanja kažem da je perspektiva u koju treba smjestiti čitav pastoralni hod svetost« (br. 30).
Danas pred svećenicima stoje sve veći administrativno-organizacijski zahtjevi, koji mu oduzimaju vremena, tako da se onome specifično njegovom posvećuje sve manje: ispovijedanjem, pripremanjem propovijedi, poučavanje ljude moliti, duhovne obnove za župu, osobni susreti i razgovori, formiranje sposobnih i zdravih pojedinaca i sl. Dobro je to uočio Karl Lehmann, naglasivši da se u današnjoj pastoralnoj praksi previše pažnje posvećuje statistički mjerljivom pastoralu, a zapostavlja se onaj duhovni koji nije vidljiv, zahtjeva puno vremena, a trebao bi imati prioritet:
»Pastoralne aktivnosti mogu biti objekt statistike, ali one ne govore puno o pastiru. Sve se više ima dojam da obveze (koje – uzgred budi rečeno - oduzimaju puno vremena) - kao pojedinačni dušobrižnički razgovori, koji često traju duže od predviđenog, strpljivo druženje s djecom i mladima, posjet obiteljima, gdje odmah nisu uočljivi neki rezultati, posjet bolesnicima i druge slične obveze – nepravedno prelaze u drugi plan. Nerijetko, naprotiv, uživa (najblaže rečeno) 'sumnjivo' prvenstvo sve ono što je plod organizacije, sve ono što se može opaziti (ne isključujući proizvode). Što znači kad župnik delegira laike za pripravu sakramenta pomirenja i za prvu pričest, a sam se niti sat vremena tome ne može posvetiti? Kakvu korist ima, i što vrijedi kada se netko bori sa siromašnom i očajnom osobom, ima li tu neke uočljive plodove? Interesira li se uopće netko o vremenu koje je uloženo za pripravu propovijedi? Smatram, da sama činjenica što se postavljaju tolika pitanja jest indikator da postoje ozbiljne rane u životu današnje Crkve. Možda je s time u vezi i činjenica da birokratska Crkva redovito nezgrapno reagira pred onim što je spontano i neočekivano, pred onim što dolazi iz srca i nije uvriježeno, radi čega se osobni odnosi ukrućuju. Za mnoge, župnici i biskupi spadaju u red prezauzetih i nedostupnih poduzetnika i menadžera«. K. LEHMANN, L'azione ecclesiale, Jaca Book, Milano 1987, str. 26-27.

2. Pastoralna sredstva za ostvarivanje pastoralnog cilja: izgradnja zrele osobe.
Nakon što smo istakli važnost duhovne odgovornosti i smjer pastoralne aktivnosti, sada ćemo ukratko navesti neka sredstva koja je Pavao koristio da bi svojim članovima pomogao u rastu do zrele vjere, prema svetosti:
»Ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i naučiti vas – javno i po kućama; upozoravao sam…« (20. 21).
2.1. Navijestiti
Grčki glagol ananghéilai označava – kako reče Martini – »propovijed kerigmatskog tipa« (str. 46). Obilježje kerigmatskog govora jest – prema Karlu Rahneru – što se posredstvom riječi i pojmova predaje sama stvar, tj. Krist koji je u Duhu »prisutan i djeluje u onome koji govori i u onome koji sluša«. Pojmovlje i riječi - koji se pri tom upotrebljavaju - su poput ljudskog tijela nazočnoj božanskoj stvarnosti. Prisutnost Kristova liturgijskoj zajednici, Svesci 14 (1969), str. 9.
Navjestitelj zapravo prenosi vlastito iskustvo jer je prethodno sam prošao ispod suda Božje riječi u meditativnoj samoći, zato on može postati kanal preko kojeg će Božja milost sadržana u tom iskustvu prijeći na slušatelje.
Kod navještaja se događa savršeno jedinstvo svećeničke duhovnosti, koji je dužan paziti na sebe i istovremeno na one koji su mu povjereni. Primjenjujući u meditaciji Božju riječ na sebe, svećenik otkriva što ona za njega znači, ali time ujedno iskustveno spoznaje opće načelo koje vrijedi i za druge, samo što će kod iznošenja voditi računa o drugačijim životnim okolnostima adresata.
Kardinal Martini, u nagovoru na kongresu biskupa Europe u Rimu, navodi četiri izvora iz kojeg treba pastoralac crpsti svoj duhovni život. Navodi šutnju, Euharistiju, duhovnog savjetnika i razmatranje nad Božjom riječi, gdje dodaje: »Temeljno je znati da treba meditirati Božju riječ prije svega za sebe, ne s nakanom da je propovijedamo, zato često ponavljam svojim svećenicima: meditirajući Sveto pismo, ne tražite prvenstveno što ćete reći ljudima, nego što tekst govori, i što on govori vama«. Il Padre di tutti, str. 159.
2.2. Naučavati
Glagol didàxai označava katehezu. Tumače se posljedice koje navještaj ima za naš život i djelovanje u Crkvi i svijetu. Želi se uvjeravati argumentima i sustavno.
2.3. »Upozoravao sam Židove i Grke«
Prema bibličaru J. Dupontu, izraz diamartùresthai, točnije bi bilo prevesti - »dati svjedočanstvo« Židovima i Grcima. Židovi i Grci označavaju dvije različite kulture, zato je to pitanje pluralizma. Označava sposobnost prilagođavanja novim okolnostima i adresatima (vidi-prosudi-djeluj). Drugačije rečeno, radi se o sposobnosti ispravnog uočavanja što je potrebno konkretnoj zajednici koja mi je povjerena. Koje su ključne točke na kojima treba inzistirati i na koji način, da bi se župljani formirali u zrelije ljude i vjernike. Tu je potrebno čuti druge, promatrati, analizirati, promišljati i moliti. Ne može se primijeniti uvijek isti model, jer je svaka zajednica jedinstvena. Samo je Duh taj koji će nam dati razumjeti istinske konkretne prioritete. Mogu tu biti korisna neka sociološka istraživanja, mišljenje pastoralnog savjeta, no postoji i nešto više, to je dar koji ima pastir, koji nakon što je čuo mišljenja drugih, određuje najvažnije točke na kojima treba raditi.
2.4. Urazumljivati
»Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas« (20, 31).
Pavao navodi svoj osobni primjer urazumljivanja pred efeškim starješinama, da bi u njima pobudio istu revnost. Radi se o urazumljivanju u kojemu je uključena žrtvena i čuvstvena ljubav, u što je on utrošio velik dio svoga vremena. Tu je isključena svaka prisila ili uguravanje ljude u unaprijed utvrđene kalupe, nego se nude sadržaji i strpljivo se čeka da u adresatima proradi srce, da dođu do susreta s Bogom, znajući da pastoral kalupa rađa ograničene ljude bez osobne odgovornosti i uvjerenja.
Grčki izraz nouthetéin, dolazi i u 1Kor 4, 14: »Ne pišem ovo da vas postidim, nego da vas kao ljubljenu djecu urazumim«.
Radi se o upozoravanju i ispravljanju u kojima dominiraju autentična ljubav i čuvstva. Vlastiti župljani se doživljavaju kao »ljubljena djeca«. Mi možemo imati dobre pastoralne metode, oštroumno propovijedati, pošteno obavljati svoje dužnosti, ali ukoliko nećemo imati te srdačne ljubavi prema svojim župljanima, naš će apostolat nužno biti bezuspješan.
Dolazi mi na pamet upozorenje koje je sv. Filip Neri upućivao djeci koju je odgajao: »State buoni se potete« - »Budite dobri ako možete«. Svetac je znao da djeca koja se nalaze u njegovu sirotištu, nisu osjetili istinsku roditeljsku ljubav, zbog čega njihove nestašluke nije pripisivao zlobi, nego manjku primljene ljubavi. Zato, pozivajući ih da budu dobri, nadodaje s puno milosrdnosti: ako možete.
Biskup Basile Hume, polazeći od istine da je čovjek slika i prilika Božja, nastoji idejno obrazložiti razloge zašto treba prema svakom čovjeku pristupati s poštovanjem; a zatim nastavlja:
»Ljubav prema mome bližnjemu treba poticati i nadahnjivati moje aktivnosti. Znam da moram obaviti ulogu u Crkvi kao biskup, ali ono što je čini učinkovitom je moja ljubav prema Bogu i bližnjemu (...). Moramo biti, doduše, ljudi autoriteta, čak i leader–i te pokazati izvjesnu čvrstinu, ali uvijek s dubokim poštovanjem prema svakoj osobi, koliko god ona u našim očima izgledala bijedno. U našim odnosima moramo uvijek djelovati srdačno. Ljubaznost ili bolje srdačnost nije mlitavost, nego nešto što može duboko dirnuti. U tom vidu je dobro proučiti Gospodinovo ponašanje. Vidimo to u zgodi razgovora sa Samaritankom kod zdenca, i poglavito u Isusovim riječima desnom razbojniku na križu. Mislim da je jedna od najvažnijih svećenikovih kao i biskupovih kreposti upravo srdačnost prema drugima. Naslućujem da je veći broj osoba obraćenih pomoću srdačnosti nego li inteligencijom. Meni se čini – veli ovaj biskup – da je jedna od najboljih vrlina biti sposoban, i u mučnim danima i trenucima, pozdraviti bližnjega na način da je on više poziv na razgovor, nego li upozorenje u smislu: 'čuj nemam vremena, žuri mi se'«. B. HUME, Operai del vangelo, EP, Cinisello Balsamo 1992, str. 76-77.
Srdačnost se sastoji u trajnoj praksi milosrdnosti i strpljivosti sa svojim vjernicima, kad nam idu na živce i »oduzimaju« vrijeme, po tome ćemo rasti u ljubavi i izmoliti od Boga oprost za mnoge stvari. Gospodin će nam puno oprostiti ukoliko mi sami znamo puno opraštati drugima.
Koliko li je važna ova sposobnost da se ne osvećujemo, da se ne vraćamo i ne vrtimo stalno oko primljenih uvreda, bile one stvarne ili umišljene. Zajednica će biti više bratsko-sestrinska kada pastir prvi ne zadržava u srcu mržnju, kada cijeni dragovoljno i korisno zalaganje svakog člana svoje župe, pa makar on bio pripadnik suprotne političke opcije.
o. Franjo Podgorelec, ocd.

24 2007
RAZMIŠLJANJA JEDNOG SUBRATA

P. Dávid Biacsi SJ: U povodu svećeničkog ređenja p. Arpada Horvatha, isusovca. Razmišljanja jednog subrata.

Arpada Horvatha sam susreo u prvom razredu gimnazije. Točnije, susreo sam se s njegovim nedostatkom na početku drugog razreda, 1991. godine. U to vrijeme su mnogi dječaci koji su pohađali mađarsko odjeljenje napuštali školu zbog rata. Nisam odmah uočio da ni Arpad nije s nama nastavio drugi razred. Toga ljeta on je bio u Taize-u i kada se vratio – nestao je. „Zamisli, Arpad je odlijepio i otišao u popove“, „Arpad je otišao u 'Paulinum'“ – govorili su.
Sljedeći put sam ga vidio na ambonu u subotičkoj katedrali jednoga proljeća, na četvrtu nedjelju iza Uskrsa, kada se slavi nedjelja Dobroga Pastira – nedjelja duhovnih zvanja. Kao ponos subotičkog malog sjemeništa, svjedočio je o svom zvanju. Čuo sam o njemu još u nekoliko navrata od našeg zajedničkog profesora filozofije, koji je ujedno bio i Arpadov razredni starješina, profesora Josipa Ivanovića. On ga je još spominjao u odmorima između dva časa sociologije.
Obojica smo maturirali 1994. godine, a potom su nam se putovi razdvojili. Ja sam dospio u Vesprem pa u Budimpeštu, a on kao svećenički kandidat subotičke biskupije u budimpeštansku Centralnu Bogosloviju, potom – tražeći svoje zvanje – u okolicu Rima u Casu Balthasar i na Papinsko gregorijansko sveučilište. Jednom zgodom, kada sam bio u posjetu Subotici, susreo sam biskupa Ivana Penzeša i obznanio mu da se spremam u Družbu Isusovu. On mi je tada rekao da i Arpad Horvath započinje svoj novicijat u rujnu 1998.
Ja sam ga slijedio u rujnu 1999. nakon stjecanja diploma. Zbog ustroja isusovačkog novicijata se ipak nismo mnogo susretali. On je ubrzo dospio i Munchen, gdje je prvo učio jezik, a potom još kao novak započeo filozofski studij. U to vrijeme je ispratio svoju majku Matildu na njen posljednji put.
Već sam predavao u Miškolcu kada se Arpad, nakon svršetka studija, vratio u Mađarsku i radio u uredništvu isusovačke revije „Tavlatok“ u Budimpešti. Sjećam se s kojom je lakoćom čitao sve pristigle članke i objavljivao članke o isusovačkim temama, o postmoderni, o estonijskim i gruzijskim glazbenicima. U tom uredništvu smo upravo nas dvojica razgovarali kada su telefonirali da mi je djed umro.
Kasnije je Arpad nastavio studij u Londonu. Učio je engleski, studirao teologiju, a ja također samo u Parizu. 2005. je Arpad došao u Pariz na moje đakonsko ređenje, a ja sam iste godine u studenom išao u London na ređenje druge dvojice isusovačkih đakona i tu sam s njim posljednji put duže razgovarao. Često smo se čuli telefonom i bili smo u kontaktu putem e-maila i skypa.
Povezivalo nas je to što smo bili jedini mladi redovnici iz Subotice, obojica iz iste generacije, obojica vezani za rodni grad, za korijene… Ohrabrivali smo jedno drugog u svom dvojnom nacionalnom identitetu. Ja sam govorio da sam polu Nijemac, polu Mađar, a Arpad je rekao da on nije polu… već i Hrvat i Mađar. Potom smo u podužem razgovoru razglabali o povijesti naših obitelji za vrijeme i nakon drugog Svjetskog rata. Zajedno smo navijali – Arpad u Londonu, a ja u Parizu – za vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva, zajedno smo bodrili hrvatsku momčad u klubovima londonskih Hrvata i u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Parizu. Ponosan sam na to što sam jednom zgodom nagovarao Arpada kako mora naučiti pjesmu: „… ja sam sinak Subotice grada, ne dam više da moj narod strada…“ i „… mene mati učila pivati, pivaj sine da Bunjevci žive…“
Providnost je tako uredila da su mene zaredili za svećenika godinu dana prije nego Arpada. Do posljednjeg trenutka smo iščekivali da li će Arpad moći doći na ređenje. No, te je godine Arpad već više puta bio u Subotici – tada je preminuo njegov otac György – pa ga poglavari zbog drugih dužnosti nisu pustili kući. Tako su na njegovom mjestu u svetištu subotičke katedrale sjedili njegova tetka i tetak koji su ga predstavljali i na mladim misama i večerama.
Iz Kaira, „iz sjene piramida“ pratio sam Arpadovo đakonsko ređenje koje je bilo u Londonu. Čekao sam njegovo svećeničko ređenje i odluku svojih poglavara da li će mi dopustiti da u srpnju budem u Subotici na ređenju. S obje strane smo molili poglavare da me puste, ali je odgovor svaki puta bio „ne“ ili „vidjet ćemo“. Potom jednog svibanjskog ponedjeljka navečer pozvao me poglavar k sebi i rekao: „tvog prijatelja će zarediti za svećenika, idi kući i raduj se s njime“. Dojurio sam s jedne konferencije u Ukrajini, donio me je Temišvarski biskup do Segedina, a školski drug do Subotice da bi 21. srpnja ujutro bio u sakristiji subotičke katedrale.
Arpad je zaređen za svećenika. Za vrijeme obreda i sam sam položio ruke na njegovu glavu i nekoliko puta smo koncelebrirali. Kako je biskup prilikom ređenja naglasio, Arpad je sada pozvan da neprestano prikazuje žrtvu za narod. Kada Arpad u trećoj euharistijskoj molitvi kaže: „Uistinu svet si, Gospodine…, jer… neprestano okupljaš svoj narod da od istoka sunčanog do zapada prinosi čistu žrtvu imenu tvome“, tada se sjetim dana njegova ređenja i svih svećenika, svih isusovaca, svih prijatelja, koji su preko mora i preko gora, s istoka i zapada, iz dalekih krajeva došli u Bačku da udovolje Božanskom pozivu i da stoje pored Arpada kada postaje svećenik Božji i kada njega slavi Družba Isusova, Subotička biskupija, vjerni puk Subotice, Kelebije, Horgoša…
Arpad se opet preselio u Budimpeštu u jednu novoosnovanu isusovačku zajednicu, gdje će biti zamjenik poglavara i gdje će nastavit svoj rad u medijima. Tijekom ljeta je još u Bačkoj. Od nedjelje do nedjelje, od župe do župe, naviješta milost Božju, koji izabire čovjeka na potpunu predanost Njemu i kome se čovjek može u potpunosti predati.
Od rujna ću raditi u Bejrutu na sveučilištu svetoga Josipa i tamo ću čitati Arpadove tekstove, intervjue. Ponovno će nas dijeliti jedan kontinent, ali će nas i nadalje povezivati redovnički zavjeti, od sada i neizbrisivi pečat svećeništva, a naravno i to što smo subotičani…

1 2007
DOBRI PASTIR

Dr. Oskar Čizmar:

GOVOR NA DAN DOBROGA PASTIRA, O DUHOVNOM ZVANJU ZA SVEĆENSTVO

Draga Braćo i sestre,
Danas slavimo nedelju Dobroga Pastira, na osnovu odlomka iz svetoga evanđelja što smo ga upravo sada čuli, gdje se Isus objavljuje kao Dobri Pastir, koji život daje za svoje ovce. Danas je zbog toga i nedelja svećeničkih zvanja, jer Isus Dobri Pastir, pase svoje stado po sakramentu svećeničkog i biskupskog reda. To jest u nasljednicima apostola, kojima je Isus predao svu vlast, koju je primio od Oca da u ime njegovo pasu svoje stado.
Prvo ćemo dakle razmotriti osobu Isusa Krista, našega Gospodina, jer jedino tako možemo dospijeti do razumjevanja njegovog pastirstva i pastirstva onih, kojima je dao udjela u svom poslanju i vlasti. Naš dragi Isus kaže za sebe da je On vrata, vratar i dobri pastir. Simbolično je to rečeno, ne doslovno. Duhovno trebamo shvatiti ove izraze našega Gospodina. I on nam sam daje objašnjenje da nitko ne dolazi Ocu, osim po njemu, dakle on je vrata po kojima dolazimo do Boga. Ali on je i Bog, zato je i vratar i samo oni ulaze, kojima on otvara, jer je On jedini posrednik izmedju Boga i ljudi, jer je pravi Bog i jer je pravi čovjek u jednoj jedinoj i nerazdjeljivoj osobi Božjega Sina. Koji dakle ne ulaze kroz vrata, razbojnici su; to jest oni, koji su došli i dolaze mimo Isusa u ovčinjak, to jest u Crkvu Božju. Takvi su bili svi, koji su zavodil Izraela, prije dolaska Kristova, govoreći o sebi da su oni Mesija, a ne bijahu. Za njih kaže Isus da su kradljivci, lopovi i ubojice. Taki su bili Teuda i Juda Galilejski, koji su zbog lažnog interesa i samopozvani zaveli druge i na kraju zajedno s njima propali.
Isus je dakle prava vrata, koje vode Bogu. Isus je pravi Mesija, a ne kao oni prije njega. On je vrata po svom utjelovljenju, jer je učinio sebe prolazom do Oca. On vječni Sin očev, postade čovjekom da bi nas doveo u svoje divno kraljevstvo svjetlosti, mira i istine. Vrata je dakle kao utjelovljeni Sin Očev, rođen od Djevice, a isto On je i vratar, kao Bog od Boga, koji otvara vrata svojega kraljevstva svima, koji u njega vjeruju. A to kraljevstvo je Crkva, koja ima ključeve kraljevsta nebeskoga i na putu je u nebo.
Dalje nastavlja Isus i kaže da kao vratar ima povesti van svoje ovce i da ide pred njima i da ga njegove ovce, koje je izveo slijede. Te njegove ovce, koje je izveo slušat će njegov glas, dok glas stranca neće poslušati.
To da je Isus izveo svoje ovce, označuje one, koje je svojom krvlju, smrću i uskrsnućem otkupio od grijeha i oprao u krštenju. A vodi ih po naučavanju svetog evanđelja, po svojim pastirima, i hrani ih svojim tijelom. Te njegove ovce su dakle vjerni kršćani, vjerni katolici. Stoga jedino će se oni, koji ulaze i izlaze kroz prava vrata, Isusa našega Gospodina, spasiti i nalaziti pašnjake vječnoga života, ovdje svete sakramente, a ondje lice Boga živoga.
Ta nema imena dato pod nebom u kome bi se mogli spasiti, doli ime Isusa Krista. Kako se ulazi dakle kroz ta vrata? Ulazi se vjerom u Njega, ulazi se po svetom krstu, izlazi se na pašnjake dok slušamo sveto evanđelje i dok se hranimo svetim propovijedima sa usta onih, koje je Dobri Pastir, postavio u svoje ime kao pastire. Da vidimo, tko su danas lopovi, koji dolaze da kradu i da ubijaju. To su oni, koji su otpali od prave vjere, koji su napravili sebi sekte i crkve po svom ukusu. To su jehovini svedoci, koji napastuju katoličke kuće i traže, koga da proždru. To su sve ostale sekte subotari, adventisti, pentekostalci i ostali, koji osnivaju svoje zajednice mimo Kristovog ovčinjaka i odvlače slabe ovce iz krila Svete Majke Crkve. Ali to su i oni, koji se guraju u svećenički stalež, a da ih Bog nije pozvao. To su oni, koji imaju na umu svoju korist. To su oni, koji su nepogodni za tu službu, a ipak je prigrabili. To su oni, koji krivim naukom truju zdravu vjeru, koji u svojim govorima hule na Majku Božju, na sakramente, na ispovijed, na molitvu, na papu, na celibat, na svećenstvo kao, koji žderu misu i šire pogubne govore i ruše zakone Božje. To su oni svećenici, koji su otpali od Crkve, kao Msgr. Milingo u novije vrijeme, kao Martin Luter u prošlosti i mnogi drugi, koji se odmetnuše od Krista i Boga.
A tko su danas najamnici? To su oni svećenici, koji ne ljube Krista, koji naučavaju doduše istinito sve kako je Krist Gospodin predao, koji su vjerni učiteljstvu Crve i papi i biskupima svojim, ali im nije stalo do ljubavi prema Bogu i prema stadu, nego jedino prema probitku, prema svom profitu, zaradi, koristi, uticaju i časti. To su oni, koji kada vide grešnike neće ih ukoriti da se be bi zamjerili s njima i izgubili dobre odnose. To su oni, koji se više boje ljudi, nego Boga. To su oni predstojnici, koji zbog svoje komocije prešute prijestupa naroda i ne kore one, koji to zaslužuju. To su oni crkvenjaci, koji su lako podmitljivi. Mada mislim da kod nas biti svećenik ne znači ni puno časti, ta najviše su oni prezreni i stalno na ustima sviju, niti novaca, ta sve su nas roditelji odgojili škrte prema crvi (kad sam bio mali i mene), niti neke koristi, koja bi izazivala mase zvanja u svećenstvo. Ipak sveti oci tumače da su najamnici oni svećenici, koji ljube sebe, koji žive sebi, koji su lakomi i gledaju na svoju zaradu i časti koje im iz svete službe sleduju. To su oni, koji bježe, kada stado stradava, koji ostave narod u nevolji i koji ne misle na jadne i bolesne ovce, nego samo na sebe.
A što Isus kaže: Ja sam Dobri Pastir. Dobri Pastir život svoj daje za svoje ovce. Poznajem svoje ovce i one poznaju mene, kao što Otac poznaje mene i ja poznajem Oca i život svoj polažem za njih.
Isus je dakle naš vrhovni Pastir, model i uzor svih pastira, koje je On postavio na čelo svoje Crve da u njegovo ime i u njegovoj osobi i vlasti predvode njegove ovce i dovedu na vječne pašnjake.
Isus je jedini pastir, koji po svojim pastirima napasa svoje stado, to jest Crkvu, sav skup vjernika.
Zato je Gospodin i izabrao dvanaestoricu da ih posveti i učini svojim namjesnicima, glasnicima, rukama i nogama. Učinio je to tako da je osnovao sakramenat svetog Reda i to na veliki Četvrtak. I svećenici su time toliko udioništvo dobili u Kristu Velikom Svećeniki i Pastiru, da svaki od njih može reći: On je ja, i ja sam On. Zato nam je, braćo i sestre, na današnji dan posebno se moliti za duhovna zvanja, za dobre i svete svećenike, a i za dobre vjernike, koji znaju cijeniti Božji dar, koji im se nudi u osobi i u službi duovnih pastira.
Kakav treba biti dobri pastir? Pa kaki bi drugačiji nego sam Isus Krist, ta nije učenik nad učiteljem, ni sluga nad Gospodarom.
Zato kaže Isus onima, koje izabra da budu njegovi nosioci u svijetu: Ako su mene progonili i vas će progoniti. Ako su mene slušali i vas će poslušati. I još na drugom mjestu: Tko vas sluša, mene sluša. Tko vas prima, mene prima.
Osim toga bitna je oznaka pastira stada da ima srce po srcu Kristovu. Dobar svećenik treba ljubiti stado, jer ga Isus ljubi i služiti mu, jer je Isus za njih svoju krv prolio.
Kako bi mogao Isusov apostol i svećenik ne voliti one, koje Isus toliko ljubi?
Dobri pastir treba služiti Bogu i prihvatiti sva nerazumjevanja i nezahvalnosti od ljudi. Treba moliti i postiti.
Dobri pastir, treba se družiti prvenstveno s Isusom Kristom i kloniti se svake zemaljske navezanosti.
Dobri pastir, treba biti odvojen od sviju, biti neženja i potpuno Božji da može svima biti potpuno prisutan i uprisutniti Isusa Krista, koji je umro za sve.
Dobri pastir, treba posvetiti, tvoriti i prikazati žrtvu Kristovu, njegovo tielo i krv. Kao žrtvovatelj treba biti u svemu sličan onoj žrtvi, koju prikazuje. A budući da prikazuje djevičansko tjelo i krv prečistu Krista Isusa Boga Jedinorođenoga Bogu Ocu, zato i sam ima živjeti djevičanski.
Svećenik prikazuje žrtvu, dakle i on sam mora postati žrtva. Što sličniji Kristu, tim draži Bogu.
Najveće savršentvo svećenika je da se on sam sve više umanjuje, a Krist da danomice raste u njemu i da svima bude sve više prepoznatljiv.
Krist i danas zove mladiće u svećeničku službu.
Zato molimo Boga da oni, koje zove, začuju njegov i glas i da ga slijede.
Koji su znakovi da nekog zove Krist:
A sada vidimo, koji su redoviti znakovi zvanja:
Velika radost na pomisao da će služiti iz bliza Kristu i sreća na pomisao biti u Domu Božjemu sve dane svojega života i biti na njegovu oltaru.
Spretnost na oltaru, snalažljivost u Crkvi.
Unutarnji poticaji Duha, koji se javlja u vidu osjećaja i misli, koja se stalno vraća i potiče na razmišljanje o svećenstvu i zvanju.

Izvanredni znakovi su: Kada se Bog služi i ljudima da ukaže na taj put. Neki dobri svećenik nas pita dali smo pozvani od Boga, pa se počnemo misliti, ili koja pobožna osoba, koja nam puno znači i ima ugleda pred nama. Radi se o takvim riječima, koje ostavljaju traga u našoj duši, koja nam se ureže u pamet i dugo vremena smo pod njihovim utjecajem. Riječi, koje nas potiču da im posvetimo pažnju. Dakle ne radi se o pobožnim željama ili usklika u nekoj stereotipnoj verziji, koja nas ostavlja hladnom. To su užarene riječi, koje nas diraju u srce. Čudesan znak je ako različiti ljudi, na različitom mjestu, bez da se međusobno poznaju, koji nam iznenada pristupe i kažu istu stvar: tebe Bog zove, ti si pozvan u svećenike.
Još čudesniji je znak, kada nem se Bog javlja u snu i pokazuje nam znakovito put, kojim nam je ići, ili izričito daje na znanje što nam je činiti. Po koji put šalje i neke extatične doživljaje ili daje da se čuje njegov glas, kojim jasno objavljuje svoj plan i svoju volju. (U St. Z. Imamo primjer Samuela, u N. Z. Sv. Pavla, poziv sv. Ivana od Boga nutarnje rasvjetljenje, Sv. Ignacije Loyolski čitajući svete knjige o životu svetaca, Sv. Franjo Xaverski po nagovoru i susretu s Igancijem, Sv. Augustin proročkim glasom biskupa hippone itd.)
Tko se ne odazove, a pozvan je, bit će vječno nesretan i frustriran.
A još gore, ako se tko nepozvan odazove, jer to znači nesreću za dotičnog, a za Božji narod muku, žalost i sablazan.
A sad da vidimo, tko može biti svećenik: Treba da je kršten, da je zdrav i da je muško. Netko, tko bi inače bio dobar muž i vrstan otac obitelji, da ga Bog nije pozvao u svećenstvo. Dakle treba da je zdrav i normalan muškarac. O tom zvanju odlučuje crkvena vlast. Prvi, koji je dužan odlučiti ima li tko zvanje je župnik, koji kandidata, koji se svojevoljno njemu obratio, predstavlja kod biskupa i biskup ga prima na formaciju da bi se uvjerili o stvarnosti toga zvanja u malo sjemenište ili ako je već posle srednje škole, na bogosloviju.
Ne može netko imati zvanje, tko je psihički retardiran, duhovno poremećen, psihotičan, mentalno bolestan ili luckast.
Ne može biti kljast, hrom ili pritisnut takvim bolestima, koji bi ga sprečavali u vršenju svete službe, niti izobličena lika i obraza, koji bi izazivao smijeh ili sažaljenje u narodu Božjem.
Ne može biti svećenik tko je kastriran ili u nekoj manjkavosti muškosti.
Zato, braćo i sestre, molimo Boga za duhovna zvanja.
Molimo za svete i dobre nove svećenike.
Molimo da se pozvani odazovu, a nepozvani da odstupe.
A molimo i za naše pastire, koji su već svećenici da ih Bog svojim Duhom Svetim obnovi, da im dade radost i milost ustrajnosti i vjernosti, da im da duha pokore i pokornosti, duha jakosti, razuma, savjeta, pobožnosti, svetosti i preobilne božanske mudrosti i svjetla.
Tko se moli za svećenike, biva posebno blagoslovljen od Boga.
Tko posti za svoje svećenike i za njihovo stalno obraćenje bit će prije uslišan i u duhovnoj potrebi sigurnu će utjehu naći.
Tko ljubi svećenike i prikazuje svoje bolesti i boli za njih Bogu, neće ga ostaviti Gospodin, nego će mu biti blizak u svim nevoljama i pobrinut će se da službom svećenika u svetim sakramentima budu obilnije nagrađeni i milostima ispunjeni.
Zapamtimo jedan dobar svećenik mnoge vodi u raj, a jedan loš mnoge u pakao i u vječni ponor.
Zato je molitva za njih uvijek molitva za druge i za spasenje drugih, i kao takva veoma je draga Bogu i Gospodinu našemu.
Njemu Vječnom i Vrhovnom Pastiru duša naših neka je slava i čast u sve vijeke vijekova! Amen

26 2006
SNAGA BOŽJE RIJEČI

Kažu da je početak svemu Riječ. Riječ je nešto vlastito svakom čovjeku. Riječ je izražaj, manje uspješni ili više uspješni, onoga što osjećamo. Riječju kao da napuštamo sebe i svoje okvire. Po riječima susrećemo se drugim čovjekom i upoznajemo nutrinu njegova bića. Na riječ su se započimali ratovi, na riječ su se i vraćali mačevi u korice. Netko veli da je najsnažnija čovjekova riječ «Oprosti» i «Hvala». Naravno, ako je iskrena.
Kad je Bog «smišljao» kako se približiti čovjeku, odlučio je djelovati poput čovjeka. Jer je htio duboko ući u čovjekov život, u samo srce čovjeka, riječima je povjerio taj specijalni i teški zadatak.
Čovjekov mozak je stvoren da logički razmišlja. Ako logički djelujemo, ne nazivaju nas «glupima» nego razboritima, razumnima. Kako bi Bog čovjeku progovorio i kako bi ovaj shvatio poruku o najvećim istinama, odlučio je Bog poslati svoga sina Isusa kojega nazivamo «Božjom RIJEČI», jer nam je prenio Očevu poruku. Ta riječ je isprva nazvala «Logosom» što u svom izvorniku znači «smisao». Inače, riječ koja je glasno izgovorena i pravilno, nositelj je određenog sadržaja ali i smisla. Smisao je dobra stvar! Bez smisla ne možemo žovjeti.
Riječ Božja.
U 73 knjige Biblije nalazimo Božju riječ. Nikada se nijedno slovo neće oduzeti, niti dodati. U 73 knjige smješten je sav Božji govor čovjeku. Puno je to knjiga, još je više riječi. Ali dobro je to jer je ljudsko srce vazdan gladno, neutaživa je njegova žeđ.
Čovjek ne uživa dok vapi za hranom i pićem, tek ga sitost smiruje. «Nemirno je naše srce» - Augustin sveti veli. Da, nemirno će uvijek biti ako Bibliju-Božju riječ-ne postavi na svoje grudi i ne osjeti toplotu Božje riječi.
Božja nas riječ mijenja. Ona je kadra u momentu izmamiti suze u očima, ona je kadra uplašenome hrabrost i pouzdanje vratiti, ona mir donosi s nebeskih visina ravno u naše srce, u čovjekov život. Tko ne vjeruje, samo jednom neka proba. Ali zašto nam je Božja riječ daleko? Valjda zato jer je Biblija «u regalu», «van domašaja» i djece ali i svih ostalih. Ako nam je srce hladno to je zbog naših ruka. Kad su posljednji put naše ruke toplu Božju riječ dodirnule?
Ni «vidovnjak», niti gatare ne mogu dati onu pozitivnu promjenu našim životima kako to može uraditi Božja riječ! Gledao sam ljude kako nakon čitanja Božje riječi ustaju sa sjedala posve izmijenjeni. Na licu sam im vidio potpuni mir i blaženost kao u svetaca. Opecimo se sasvim slobodno vrelinom Božje riječi. Našem hladnom srcu treba ta vrelina! Tek je topao čovjek živ, onaj hladni daha odavno nema.
Daruj srcu svome vatru! Božja riječ je kao otrov ali sa pozitivnim predznakom: jednom kada uđe u čovjeka širi se kroz čitavo tijelo neopisivom žustrinom i daje ti smisao, vraća ti smirenost, utjehu pruža, radost na lice izbacuje. Oh, kakva je to čudesna moć svemira sakupljena u te 73 knjige Božjeg «divana» čovjeku!
Ne samo uši nego i srce otvori, tromi čovječe, kao praotac Abraham koji je bio izvrstan prijatelj Božje riječi jer je slušao sve i poslušao sve. I slušatelj i izvršitelj trebaš postati! Samo jednom poslušaj Boga i nikad nećeš zaboraviti da je imalo smisla Boga slušati! Samo jednom dopusti da Božja riječ probije silinom tvoje grudi i osjetit ćeš slatku bol riječi Božje koja melje i od tebe grešnika, neposlušnog čovjeka, stvara sveca, Bogu poslušna čovjeka! Ovog momenta odaberi jednu od 73 knjige kao današnju hranu svoje duše! Čitaj, slušaj i izvršavaj!
Zvonik

25 2006
ČOVJEKOV GETSEMANI

«Getsemani» je u kršćanskoj duhovnosti pojam za muku, tjeskobu. Ta riječ sjeća nas na Gospodina Isusa i na mračne čase ouči njegove izdaje i uhićenja. Bilo mu je preteško, «krvlju» se znojio. Ali sklopio je pakt s nebeskim Ocem: «Ipak, tvoja volja neka bude, dragi nebeski Oče!» Isus je izdržao, još te večeri našao je utjehu. Smirila mu je uzdrmanu dušu.
«Getsemani» je nešto što ne možemo do kraja pojmiti. Ne možemo pojmiti te strašne čase, ne možemo dokučiti ali osjećamo snagu i veličinu zla koje nam prijeti. Misterij prvi.
Znaš li što znači «uzdrmana duša»? Ne samo mi, Isusovi učenici, nego svi ljudi imaju iskustvo kada ih misli čudne svladati žele. Znaju za pravi put, i za onaj krivudavi - kuda vodi, ali kad je začaran krivi put. Začaran je i začinjen nekom slatkoćom, nešto poput slatkog meda. Teško je čovjeku koji voli med a ne smije ga jesti... Zlo koje nam prijeti daleko je veća napast, nešto što ipak nije s ovoga svijeta. Znamo mi sve, pogotovo nakon pada, jer se oči tada otvaraju. Ali opet dođe napast. Isus je imao tri strašne napasti za života, i ovu četvrtu u Getsemaniju. Svaki put se uspješno izborio, ali sigurno je osjetio i on, nama jednak čovjek, silinu zavođenja. I mi znamo za sve napasti i za lijek protiv njih, ali uvijek kao da se prvi put susrećemo s tim.
Misterij drugi.
Patnja duše. Pati li se jelen kad se rogovima uplete u granje? Velika je patnja njegova. Čovjekova duša stvorena je za lijepo, iskreno, dobro. I kada se mora susresti sa drugim licem stvarnosti, to boli. Dobro je zaplakati tada. Ali problem nije riješen. «Križ» je ipak sastavnica našeg života. Svatko ima nešto, teže ili lakše što ga pritišće. Grbača je naša snažna ako smo navikli nositi križ. I dobro je dok se nosi, nosi se i Krist na njemu. Kad odbacim križ i Isusa na tom križu odbacujem. A u stvari ni ne znamo da je on tamo da nam olakša patnju zbog nošenja vlastita križa. Zašto odbacujemo katkada ili često križeve? Mislimo da će nam biti lakše? Mislimo zaista da će nam biti lakše bez pomoći Isusove? U križu je spas. To znamo, ali odbacijemo katkada taj spas, ostajući sami na putu tjeskobe.
Misterij treći.
«Kucajte i otvorit će vam se». Te i slične riječi nam govore da se isplati moliti. Molitva nas stavlja u društvo Boga. Tko ulazi u prostor Božji, zaštićen biva. Plašt ljubavi nebeskog nam Oca postavlja se na nas. Srce je čovjekovo, iako uplašeno, zaštićeno. Čujemo li? Zaštićeno je srce čovjeka ako je ušao u sveti Božji prostor. Mogu ga napadati, ali čovjek je situiran. Božje okrilje je naš jedini spas. I Isus ne rješava svoje probleme sam: on računa u Getsemaniju na snagu u molitvi od svojih prijatelja. Drugo, on razgovara sa Ocem. Otac je tu sluša, zagrli, pomogne. Isus je pošao Ocu svome. Predao mu je sve u ruke: i tjeskobu, i plač, i trnje koje je unaprijed vidio, ma svu zlobu ovoga svijeta. Duša mu je «oživjela» i osjetila radost predanja kad je rekao neka bude kako Otac hoće. To znači da se uljuljao u Božju barku i dopustio da bude vođen. Božja barka je čudo, to je naš spas. Znaš da si u poteškoći, ali dopuštaš Božje vođstvo. Povjerenje između čovjeka i Boga je nešto predivno. I spasonosno.
To nam treba na kraju krajeva, zar ne?
To je misterij četvrti ali prekrasan u sebi!
Zvonik

27 2006
Poruka pape Benedikta XVI. za korizmu 2006. godine

Vjera je pravi put razvoja
“Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim” (Mt 9,36)

Predraga braćo i sestre!
Korizma je povlašteno vrijeme duhovnog hodočašća prema Onome koji je izvor milosrđa. To je hodočašće u kojem nas On sam prati kroz pustinju našega siromaštva i pruža nam oslonac na putu ka dubokoj radosti Uskrsa. I u “dolini smrti” o kojoj govori psalmist (Ps 23,4), dok nas napasnik nagovara da se predamo očaju ili da stavimo lažnu nadu u djelo naših ruku, Bog nas čuva i podupire. Dá, i danas Gospodin sluša vapaj mnoštva koje žeđa za radošću, mirom i ljubavlju. Kao i u svakom dobu, ono se osjeća napuštenim. No ipak, i u pustoši bijede samoće, nasilja i gladi, koji bez razlike pogađaju stare, odrasle i djecu, Bog ne dopušta da tama zablude potpuno zavlada. Kao što je, naime, pisao moj dragi prethodnik Ivan Pavao II., postoji neka “granica koju je Bog postavio zlu”, a to je milosrđe (Sjećanje i identitet, 20 sl.). To je perspektiva u kojoj sam na početku ove poruke želio staviti evanđeoski tekst prema kojem Isus “vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim” (Mt 9,36). U tome bih se svjetlu htio zaustaviti na pitanju o kojem se mnogo raspravlja među našim suvremenicima: o pitanju razvoja. I danas se potreseni Kristov “pogled” ne prestaje spuštati na ljude i narode. On ih gleda i zna da su po božanskom “projektu” pozvani na spasenje. Isus pozna zamke koje se suprotstavljaju tome naumu i sažalijeva se nad mnoštvom: odlučuje obraniti ga od vukova pa i po cijenu vlastitog života. Tim pogledom Isus obuhvaća pojedince i mnoštva i sve predaje Ocu, nudeći samoga sebe za žrtvu okajnicu.
Prosvijetljena tom uskrsnom istinom, Crkva zna da je za promicanje punog razvoja potrebno da naš “pogled” na čovjeka bude po uzoru na Kristov. Naime, nije nikako moguće razdvajati odgovor na materijalne i društvene potrebe ljudi od zadovoljavanja dubokih potreba njihova srca. To se još više mora isticati u ovom našem dobu velikih promjena, u kojem na sve življi i hitniji način opažamo svoju odgovornost prema siromašnima u svijetu. Već je moj časni prethodnik papa Pavao VI. jasno prepoznao štetnosti nerazvijenosti koja dovodi do degradacije čovjeka. U tome smislu u enciklici “Populorum progressio“ on prokazuje “materijalnu oskudicu onih koji su lišeni životnog minimuma i moralnu oskudicu onih koji su osakaćeni egoizmom” (21). Kao protulijek tim zlima Pavao VI. predlaže ne samo “veće poštivanje dostojanstva drugih, okretanje duhu siromaštva, suradnju u korist zajedničkog dobra, volju za mir” već također “čovjekovo sve ljudskije priznavanje najviših vrijednosti i Boga koji im je izvor i svrha” (isto). Na toj liniji Papa se ne ustručava predložiti “kao najvažnije: vjeru, dar Božji prigrljen dobrom voljom ljudi i jedinstvo u ljubavi Kristovoj” (isto). Dakle, Kristov “pogled” upućen prema mnoštvu nalaže nam potvrditi prave sadržaje onoga “punog humanizma” koji se, ponovno prema Pavlu VI., sastoji u “razvoju svega čovjeka i svih ljudi” (isto, br. 42). Zbog toga se prvi doprinos koji Crkva pruža razvoju čovjeka i narodâ u biti ne sastoji u materijalnim sredstvima ili u tehničkim rješenjima, već u naviještanju Kristove istine koja odgaja savjesti i poučava istinskom dostojanstvu osobe i rada, promičući oblikovanje kulture koja će u istini odgovarati na sva čovjekova pitanja.
Pred strašnim izazovima siromaštva tolikog dijela svijeta, ravnodušnost i zatvorenost u vlastitu sebičnost stoje u nesnosnoj suprotnosti s Kristovim “pogledom”. Post i milostinja, koje, zajedno s molitvom, Crkva predlaže na osobit način u korizmenom vremenu povlaštena su prigoda da se suobličimo tome “pogledu”. Primjeri svetaca i mnoga misionarska iskustva kroz povijest Crkve predstavljaju dragocjene putokaze za bolji način podupiranja razvoja. I danas, u dobu globalne međuovisnosti, može se konstatirati da nijedan gospodarski, društveni ili politički pothvat ne može zamijeniti ono davanje sebe drugome kroz koje se izražava ljubav. Onaj koji djeluje u skladu s tom evanđeoskom logikom živi vjeru kao prijateljstvo sa utjelovljenim Bogom i, poput Njega, preuzima brigu o materijalnim i duhovnim potrebama bližnjega. Promatra bližnjega kao neizmjerni misterij, koji zavrjeđuje beskrajnu brigu i pažnju. Zna da onaj koji ne daje Bogu daje premalo, kao što je govorila blažena Terezija iz Kalkute: “Prvo je siromaštvo ljudi što ne poznaju Krista”. Zato je potrebno pomoći pronaći Boga u milosrdnom Kristovom licu: bez te perspektive nijedna se civilizacija ne gradi na čvrstim temeljima.
Zahvaljujući muškarcima i ženama poslušnima Duhu Svetom, u Crkvi su nastala mnoga djela ljubavi, upravljena promicanju razvoja: bolnice, sveučilišta, škole za stručnu naobrazbu, mikro-projekti. To su inicijative koje su, mnogo prije no ostali izrazi građanskog društva, dokazale iskrenu skrb za čovjeka od strane osoba pokretanih evanđeoskom porukom. Ta djela pokazuju smjer kojim i danas treba ići svijet na svom putu prema globalizaciji koja u svojemu središtu ima čovjekovo istinsko dobro i tako vodi istinskom miru. S istim Isusovim suosjećanjem nad mnoštvom, Crkva i danas osjeća kao vlastitu zadaću tražiti od onih koji su zaduženi za politiku i drže u svojim rukama poluge gospodarske i financijske moći da promiču razvoj utemeljen na poštivanju dostojanstva svakog čovjeka. Važna potvrda toga napora bit će stvarna vjerska sloboda, koja neće biti jednostavno shvaćena kao mogućnost naviještanja i slavljenja Krista, već će također pridonositi izgradnji svijeta nadahnuta ljubavlju. U te se napore ubraja također stvarno prepoznavanje središnje uloge što ih izvorne religijske vrijednosti imaju u čovjekovom životu, kao odgovor na njegova najdublja pitanja i kao etička motivacija s obzirom na njegove osobne i društvene odgovornosti. To su kriteriji na temelju kojih će kršćani morati također naučiti mudro vrednovati programe onih koji su na vlasti.
Ne možemo sakriti da su tijekom povijesti mnogi koji su za sebe govorili da su Isusovi učenici počinili zablude. Nerijetko su, pred teškom zadaćom i problemima, mislili da se prvo mora poboljšati zemlja a zatim misliti na nebo. Bili su suočeni s napašću da smatraju kako se u prilikama u kojima se mora žurno djelovati potrebno najprije pobrinuti da se promjene izvanjske strukture. To je kod nekih dovelo do toga da su kršćanstvo preobrazili u moralizam, vjeru zamijenili djelovanjem. S pravom je moj prethodnik časne uspomene Ivan Pavao II. primijetio: “Danas smo u opasnosti da se kršćanstvo hoće svesti na neku čisto ljudsku mudrost, na nekakvo umijeće ugodna življenja. U snažno sekulariziranom svijetu došlo je do postupna posvjetovljenja spasenja, koje se, svakako, bori za čovjeka, ali taj je čovjek smanjen, sveden samo na horizontalnu dimenziju. Suprotno tomu mi znamo da je Isus došao donijeti cjelovito spasenje” (Enc. Redemptoris missio, 11).
Upravo tome cjelovitom spasenju korizma nas želi povesti u pogledu Kristove pobjede nad svakim zlom koje pritišće čovjeka. U svom obraćanju božanskom Učitelju, u svom obraćenju Njemu, u kušanju njegova milosrđa zahvaljujući sakramentu pomirenja, otkrit ćemo “pogled” koji nas proniče u dubinu i može osokoliti mnoštva i svakog od nas. Taj pogled može vratiti povjerenje onima koji se ne zatvaraju u sumnjičavost, otvarajući pred njima perspektivu vječnog blaženstva. Već u povijesti, dakle, Gospodin, pa i onda kada se čini da vlada mržnja, nikada ne uskraćuje svjedočanstvo svoje ljubavi. Mariji “živom izvoru nade” (Dante Alighieri, Raj, XXXIII, 12) povjeravam naš korizmeni hod, da nas ona povede svome Sinu. Njoj na osobit način povjeravam mnoštva koja i danas, kušana siromaštvom, zazivaju pomoć, potporu i suosjećanje. S tim osjećajima svima od srca udjeljujem apostolski blagoslov.
Iz Vatikana, 29. rujna 2005.

25 2005
ŠUTNJA

Ozračje svake zajednice, koja živi u želji i čežnji za Bogom, koja ne želi ništa izvan Boga i ništa što nije Bog, obavijeno je ŠUTNJOM. Čežnja Karmela je Bog. Sveta Terezija Avilska, majka Terezijanskog Karmela u trenucima prijelaza s ovoga svijeta šapće: «Umirem kao kćerka Crkve. Ljubljeni moj Zaručniče došlo je vrijeme da se vidimo». Čežnja jednog čitavog života, vidjeti Boga licem u lice. Šutnja je jedno od pomoćnih sredstava na putu. Ona obuzima dušu željnu Boga. Ona je otvoreno uho koje napeto sluša što govori Ljubljeni Zaručnik. Blažena karmelićanka Elizabeta od Presvetog Trojstva iz Karmela u Dijonu (Francuska) govori iskustveno o šutnji koja ispunja svetište njezine duše u kojoj se ona neprestano klanja Trojedinom Bogu. Glavna misao vodilja njezinog izlaganja je stih svetoga Ivana od Križa: «Bog je izgovorio jednu jedinu Riječ i nju je izgovorio u šutnji». Ta naša sestra u Karmelu razlikuje tri razine šutnje: vanjsku, nutarnju i božansku. Pokušajmo vidjeti o čemu se radi.

Vanjska šutnja

Lijepo je imati pogodno mjesto. Moguće u prirodi. Tiho, mirno, ugodno. Tako pogodno mjesto gotovo da je i nemoguće pronaći. No, ipak, treba ga tražiti, koliko je najviše moguće, jer pisano je «traži mir i za njim idi». To traženje već je put k nutarnjoj šutnji i pogoduje joj, jer kako kaže blaženica: «Ljubav šutnje dovodi do šutnje ljubavi».

Nutarnja šutnja

«Ispraznimo sve. Odijelimo se od svega. Neka od sada bude samo on. On sam. Napustimo zemlju, sve osjetno, ostaviomo sve stvoreno». Po ovom naputku ulazimo u svijet NUTARNJE ŠUTNJE. Želimo li u sebi stvoriti taj svijet, koji će ispuniti Bog svojom blagoslovljenom pisutnošću, povesti nam je računa o slijedeća četiri uvjeta, a na koje nas upozorava blažena Elizabeta.
1. Šutnja pogleda. «Ako te oko sablažnjava…» (Mt 6,22). Kroz oči u dušu ulazi vanjski svijet. Često oči u dušu propuštaju sadržaje koji zauzimaju Božje mjesto u duši. Čuvati čistoću, šutnju oka, znači oslobađati se promidžbene slike koja uvjetuje, djelomične slike koja rastresa i pornografske slike koja razara. Šutjeti okom znači dušu čuvati čistom za Boga, jer: «Blaženi čista srca, oni će Bog gledati» (Mt 5,8).
2. Šutnja ni mašta i osjetila. Osoba koja ne zna bdjeti nad maštom i osjetilima bit će odvedena izvan same sebe. Izgubit će se u prostranstvima fantazije i neće se znati vratiti. Duša koja goji bilo kakvu želju izvan Boga, nije šutljiva duša, u njoj je nesklad.
3. Šutnja uma. Um nije svemoguć. Ograničen je. Nije moguće sve razumski obrazložiti. On često puta mora zašutjeti i pokloniti se. Treba ušutkati svaku ljudsku budu. Do Boga treba doprijeti po jednostavnom duhu, a ne po mudroj građevini lijepih misli. Ivan od Križa kaže da treba ugasiti svako drugo svjetlo.
4. Šutnja volje. Na polju volje se odigrava naša borba za svetost. Isus je ušao u područje potpunoga mira kad je predao svoju volju Očevoj volji. Pomoću volje ljubimo. Ona potiče dušu na savršenstvo. Treba ju vježbati da čezne za Bogom. Treba ići za slobodom.
Čovjek koji ponizno u predanosti Bogu primjenjuje ove vježbe ući će, ili bolje, bit će uveden u BOŽANSKU ŠUTNJU. To je stanje u kojem duša zna samo za Boga. Potpuno je u njemu i za drugo ne mari. Ona postaje vrtom kojim šeće Bog za dnevnog povjetarca, kako nam govore Knjiga postanka i Pjesma nad pjesmama.
Jedan filozof prošloga stoljeća u zaključku svog razmišljanja govori da je svijet jako bolestan i za lijek mu preporučuje šutnju. Ljudi koji su bili obdareni mističnim iskustvima često ističu da su taj dar izmolili molitvom šutnje. Ljepota Božjega glasa dolazi do izražaja u duši koja ga čeznutljivo osluškuje. Nije to tupa i nijema šutnja, u se radi o šutnji ljubavi koja privlači Boga.
Ovaj govor o šutnji govor je iskustva jedne karmelske duše koja je čeznula za Bogom. Taj govor ne želi uznemiravati, on želi reći ljudima koji Boga vole da Bog govori i da ga se može čuti u prostorima koji su očišćeni šutnjom. Stoga je šutnja osobitost Karmela. Volio bih da ovaj članak bude pomoć onima koji boga vole i traže i koji stazama naše svagdašnjce ne žele koračati bez Boga.
br. Vjenceslav Mihetec, ocd (ZVONIK, br. 124.)

20 2005
POTPUNI OPROST U GODINI EUHARISTIJE

Apostolska pokorničarna 14. siječnja ove godine objavila je Dekret u kojemu se najavljuje povlastica potpunoga oprosta tijekom Godine Euharistije, koja traje do listopada prošle godine. U Dekretu koji potpisuje viši pokorničar kardinal James Francis Stafford, naznačeno je kako se potpuni oprost u Godini Euharistije može postići činom čašćenja Presvetoga oltarskog sakramenta, uz koji treba ispuniti uvjete koje Crkva inače traži kod podjeljivanja potpunoga oprosta. To znači da potpuni oprost može zadobiti svaki vjernik koji pozorno i pobožno sudjeluje u crkvenome obredu štovanja euharistijskoga sakramenta, svečano izloženoga puku ili pohranjena u svetohraništu. Tomu treba dodati pristupanje sakramentalnoj ispovijedi i svetoj pričesti, te molitvu na nakane Svetoga Oca. U tome je, dakako, najvažnije raspoloženje duše, koja mora biti u potpunosti i stvarno odlučna da odbaci svaku sklonost prema grijehu – navodi se u Dekretu Apostolske pokorničarne. Često se, međutim, događa da se potpuni oprost pogrešno zamjenjuje s oproštenjem koje se redovito prima u sakramentu pomirenja ili ispovijedi. U ispovijedi nam, naime, Bog oprašta grijehe i oslobađa dušu od krivnje koja vodi u vječnu propast. No, oslobađanje od krivnje ne znači nestajanje nezdrave navezanosti na stvorenja i svih ostalih rana koje je grijeh ostavio na čovjeku. Od tih negativnih posljedica Bog nas može očistiti veću ovome životu, ukoliko vršimo djela milosrđa te uz strpljivo nošenje vlastitoga križa, ili pak vremenitom kaznom u čistilištu. Prema tome, podjeljivanje potpunoga oprosta ne može biti zamjena za oproštenje koje se dobiva u sakramentu pomirenja, već je riječ o oslobađanju od vremenite kazne, koje Crkva podjeljuje na temelju duhovne vlasti koja joj je povjerena od Krista, služeći se duhovnim dobrima koja su nam darovana otkupljenjem, kao i zaslugama svetaca.
Dekret Apostolske pokorničarne također navodi kako se potpuni oprost daje klericima, članovima ustanova posvećenoga života, družbama apostolskoga života, vjernicima koji su obvezni moliti časoslov, kao i onim osobama koje ga mole iz puke pobožnosti, i to svaki put kada na kraju dana, u zajednici ili privatno, pred euharistijskim Gospodinom izmole Večernju i Povečerje. Vjernici koji zbog bolesti ili drugoga opravdanog razloga ne mogu sudjelovati na Svetoj misi, također mogu primiti potpuni oprost, ukoliko duhom pohode euharistijski sakrament te mu iskažu štovanje. Uz to trebaju izmoliti jedan Oče Naš i Vjerovanje te zazvati Isusa prisutnoga u svetohraništu, s namjerom da što prije ispune uvjete koji se inače traže za postizanje potpunoga oprosta. Dekret na koncu potiče svećenike da upoznaju vjernike s mogućnošću dobivanja potpunoga oprosta, da ih spremno i velikodušno ispovijedaju te da na svečan i doličan način predvode molitve Isusu nazočnome u Euharistiji, a svi se vjernici pozivaju da često i otvoreno svjedoče pobožnost prema Presvetome oltarskom sakramentu. /prema rv/

Povijest oprosta

Godina euharistije i potpuni oprost idu nekako skupa. Još je 1967. godine papa Pavao VI. U apostolskoj konstituciji Indulgentiarum doctrina, definirao oprost kao opraštanje pred Bogom vremenite kazne za grijehe za koje je krivnja već oproštenja. Da bismo shvatili nauk Crkve i praksu oprosta, moramo ih smjestiti u kontekst sakramenta pokore (ispovijedi). Grijeh ima dvostruku posljedicu. Smrtni grijesi raskidaju naše zajedništvo s Bogom i lišavaju nas vječnog života. Opraštanje te vječne kazne vrši se oprostom od krivnje i obnovom našeg zajedništva s Bogom. Pored te vječne kazne, postoji i druga koju teolozi nazivaju vremenitom kaznom, a nju prouzrokuju smrtni i laki grijesi. Ta vremenita kazna sastoji se u neurednom i često mučnom prianjanju uz stvorenja, što priječi naše puno zajedništvo s Bogom. Za nju se mora pokora izvršiti na ovome svijetu i to po djelima milosrđa i ljubavi, te po molitvi i pokori, ili pak nakon smrti po mukama u čistilištu.
U drevnoj Crkvi, ispovjedaoci, a to znači oni koji su podnijeli velike patnje u progonstvima, mogli su smanjivati pokoru koja je bivala određena raskajanim grješnicima. U XVI. stoljeću skandalozna zloporaba oprosta bila je jedan od uzroka koji su doveli do reformacije.
Davanjem oprosta, o zajedništvu ili općinstvu svetih, Crkva onima koji zaslužuju i koji ispunjavaju propisane uvjete, dariva od blaga zasluge Krista i svetaca i na taj način potpuno ili djelomice uklanja vremenite kazne («potpuni» ili «vremeniti» oprost). Za pastoral je važno naglašavati nužnost osobnog obraćenja uma i srca kada danas raspravljamo o oprostu.
Vlč. dr. Marinko Stantić

18 2005
SVETOST - POZIV SVIH KRŠĆANA

''Svetost nije privilegij tek neke manjine. Svetost je, jednostavno, dužnost svih nas kršćana. Ustvari, ako naučimo ljubiti, naučit ćemo biti i sveti. Svetost je obveza svakog kršćanina, moja i tvoja.'' (Majka Terezija)
Mozaik je umjetničko djelo kojega čine sitni dijelovi različitih tvari, boja i oblika. Oblici i boje, skladno složeni, čine ljepotu privlačnu za oko, smirujuću za dušu koja se zna diviti. Ljudski život je kao ploha za mozaik. Nečija veća, nečija manja. Svaka misao, želja, odluka, svako djelo i nedjelo jesu 'materijali' od kojih se slaže mozaik našega života. Dok smo živi imamo prilike uljepšavati i dotjerivati svoj mozaik. A kad nas Bog pozove onda ćemo skupa s njim pogledati taj svoj mozaik i vidjeti što smo učinili od svoga života. Naročito kad ga usporedimo s originalom koji je Bog zamislio.
A Bog je čovjeka zamislio za ljubav. Ljubiti Boga i čovjeka znači biti svet. Živjeti u ljubavi ovdje na zemlji znači steći 'sposobnosti' za život u nebu. Jer, tamo ostaje samo ljubav. S druge strane, ljubav je težnja svih ljudi. Onih koji vjeruju kao i onih koji ne vjeruju. U konačnici su svi ljudi pozvani na svetost, jer su stvoreni za ljubav. Ali nama kršćanima svetost je nešto prirođeno.

Korijeni svetosti

Budite sveti, jer svet sam ja! (Pnz 11,45) To je Božji poziv upućen njegovu narodu u Starom zavjetu. Bog, tri puta Sveti, izvor je svake svetosti. Njegova svetost je nedostupna. On očituje svoju svetost po svojoj volji otkrivajući svoju slavu i moć, ali i svoje milosrđe, čudesnu zaštitu i nenadana izbavljenja. No, On je jedini dobar i izvor života, kako to molimo u kanonu mise. On želi očitovati svoju svetost preko ljudi. Zato traži pravo bogoštovlje. Kad se časti njegovo sveto Ime, kad se valjano vrši sveto bogoslužje jasno se objavljuje njegova slava. On je sebi pridržao i posvetio neka mjesta, osobe, predmete i vremena. To je odijeljeno od svijeta i pripada Bogu. No, svetost tih osoba i predmeta nije iste naravi kao Božja svetost. Oni su izuzeti od svijeta i profanog značenja i određeni za očitovanje Božje svetosti. Bog je sebi izabrao čak čitav narod, narod njemu posvećen. Taj narod na poseban način mora očitovati Božju svetost svojim posvećivanjem. Narod se mora očistiti od svakoga grijeha koji je nespojiv s Božjom svetošću. Mora prinositi žrtve za očišćenje od grijeha. Ali nisu dostatne samo izvanjske žrtve. Više vrijede unutarnje: pravednost, pokornost, ljubav i milosrđe. (Usp. Rječnik biblijske teologije, 1312-1316)

Isusova svetost

Isusova svetost je povezana s njegovim bogosinstvom i prisutnošću Duha Božjega u njemu. To je rečeno Mariji kod naviještenja njegova rođenja: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.'' (Lk 1,35) Isusova djela, čudesa i naučavanje znakovi su njegove svetosti. Pred njim se čovjek osjeća grešnikom isto kao i pred Bogom (usp. Lk 5,8; Iz 6,5) Isusova svetost je ista kao i svetost Boga. Isus je sebe prinio kao žrtvu za svoje koje je ljubio i tako ih posvetio. Bog ga je uskrisio na slavu i život, a kršćani imaju udjela u životu Krista uskrsloga po vjeri i krštenju, kojim bivaju pomazani Duhom Svetim. Kršćani su sveti po prisutnosti Duha Svetoga u njima. Dakle, Duh Sveti je djelitelj posvećenja. Njegova prisutnost je trajna. Stoga apostol Pavao tvrdi da su kršćani hramovi Duha Svetoga (usp. 1 Kor 6, 19), naziva ih svetima u svojim poslanicama. (Usp. RBT, 1317-1319)

Različiti putevi a isti cilj

Iako u Crkvi svi ne idu istim putem, ipak su svi pozvani na svetost. (usp. LG 32) Redovnici svjedoče da se svijet ne može preobraziti i Bogu prikazati bez duha blaženstava. Laici pak traže Božje kraljevstvo baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Bogu. (usp. LG 31) Svi su vjernici pozvani i dužni da teže za svetošću i savršenošću u vlastitom staležu. (usp. LG 42) Jer biti svet - to je zadaća koju imamo po krštenju. Trebamo živjeti kao sveti izabranici Božji. Trebamo se suobličiti slici Sina Božjega. Zato svetost ne bi trebala biti neka teška zadaća. To bi trebao biti radostan poticaj na neporočan život djece Božje. Ali znamo da nam Božji i naš neprijatelj postavlja različite zamke da bi nas skrenuo s puta svetosti. Tako nastojanje oko svetosti postaje borba. Životi svetaca koji su nam od Crkve stavljeni kao uzori govore o borbi, o neprestanoj budnosti i naporu. Dakako, i o velikoj radosti koju Bog dariva svojim izabranima. No ne smijemo misliti da su samo neki izabrani. Svi koji su kršteni već su izabrani i pozvani živjeti sveto.

Lako je biti svet

Zar zaista? Možda. Jer ne 'proizvodimo' mi svetost. Bog je svet i on nam daruje udio u svojoj sreći, u svojoj svetosti. Jedan suvremeni mistik ovako razmišlja o svetosti:
v Svetost je nesebičnost. Ona je nešto spontano. Nje ne možemo biti svjesni. Kad postanemo svjesni svoje svetosti ona postaje mučna i pretvara se u farizejstvo kojim se hvalimo pred drugima. Svetost je nešto prirodno. U njoj možemo samo uživati čineći dobro i ne pripisujući sebi nikakve zasluge.
v Svetost nije naporna. Napor može promijeniti tvoje ponašanje, ali ne može promijeniti tebe. Napor koristi ako želiš staviti hranu u usta, ali ti ne može dati tek. Može ti pomoći da ostaneš u postelji, ali ti ne može donijeti san. Napor nema moći stvoriti ljubav ili svetost. To je moguće samo razumijevanjem i svjesnošću. Ili dopuštanjem da nam ih Netko daruje.
v Za svetošću se ne može žudjeti. Ako za njom žudiš pa je ne postigneš, bit ćeš tjeskoban i nezadovoljan. A to upravo ubija sreću koju želiš postići. Treba se prepustiti Svetome. Tada svetost neće biti naš uspjeh ili zasluga. (usp. Anthony de Mello: Poziv na ljubav, str. 54.57)
Zar je to malo? Ili jednostavno i lako? Boraviti u sjeni Svetoga, a nas toliko toga odvlači od Njega? No, i u tome nam pomaže sam Sveti.

Putevi sredstva svetosti

Bog je ljubav. Tu ljubav Bog je razlio u naša srca po Duhu Svetom koji nam je dan (usp. Rim 5,5). Ljubav kojom ljubimo Boga iznad svega i i bližnjega radi Boga dar je Duha. Da bi taj dar poput dobrog sjemena mogao u nama rasti dužni smo koristiti sredstva koja nam nudi Crkva (usp. LG 42):
Radosno slušanje Božje riječi
Vršenje Božje volje
Sakramenti, osobito Euharistija
Sudjelovanje u svetim činima
Postojana molitva
Samozataja
Djelotvorna ljubav
Rast u svim krepostima
s. Blaženka Rudić

1 2003
“Ima li tko uši da čuje, neka čuje” Mk 4, 23

Slušati je jako važno u životu. Nedavno je na jednoj propovijedi svećenik upozorio ljude da kada mole, ne smiju zaboraviti slušati odgovor od Gospodina. Katkada se u svojim molitvama i jadikovanjima znamo potpuno otuđiti od Boga i od svijeta. Brbljamo, a ne slušamo. Slušajmo i svoje bližnje. Često nam ljudi svoje nevolje pokušavaju priopćiti, a da ih ne govore, zato, trebamo znati čuti i što se ne čuje. Poznato je da je čovjeku u nevolji, katkada najbolja pomoć samo saslušati ga.
Nadam se da će ova pričica koju sam čuo prije par godina od jednog svećenika na duhovnoj obnovi pomoći svima nama da bolje naučimo slušati:
Jednom je prilikom bijelac pozvao, svoga prijatelja, indijanca u goste da vidi veliki grad.
Bijelac je poveo indijanca u razgledanje grada i dok su se šetali indijanac, najednom, kaže: Čujem cvrčka!
- Nemoguće da od ovolike buke, brujanja automobila i galame, ti možes čuti cvrčka - reče bijelac.
Indijanac se na to samo sagne, razgrne grm do njih i pokaže bijelcu cvrčka. - Kako? – pita bijelac.
Indijanac na to zatraži jedan novčić i ispusti ga na pločnik. Novčić zazveči! Svi se prolaznici zaustaviše i okrenuše prema mjestu odakle je dolazio zvuk palog novčića.
- Ono što si naučio slušati čut ćeš, ma kakva buka da je, ma gdje bio – odgovori mu indijanac – vidiš, ovi ljudi su reagirali na novčić u buci, a cvrčka nisu čuli.

Naučimo slušati jedni druge! Naučimo slušati Gospodina!!!
Uredio:

Denis Vidić

Arhiva štiva >>>

HRVATSKI · MAGYAR · ENGLISH · LATINE